ponedjeljak, 17.11.2014.
Zašto samo jedan dan u godini?
Gledam priloge o Vukovaru već nekoliko dana. Osluškujem što li će novoga (ispraznoga) reći naši političari. Mjerim riječi, emocije, tražim razloge za "lijeva ili desna razmišljanja". A sve je nepotrebno. Sve je toliko nisko da mislim da bi bilo najbolje da Vukovarci zatvore neka imaginarna vrata ulaska u grad i kažu da je dosta. Svoju patnju, sjećanja i suze proživjet će sami jer ih se ionako mnogi sjete samo jedan dan u godini. Zašto je ta patnja svedena na sjećanja jednoga dana. Čini mi se da ona traje i dalje, samo uz neke druge ljude, u nekom drugom vremenu. Ne mogu a da se ne sjetim, s divljenjem i uz mnogo emocija, zaustavljenoga glasa- Siniše Glavaševića. Meni je on sinonim za sve ono gorko, strašno i nezamislivo što se u Vukovaru događalo. I tako, čitav niz godina, svakoj generaciji mojih učenika pročitam nekoliko priča iz njegove knjige "Priče iz Vukovara". Ponosno i s osjećajem izgovaram riječi što ih je zapisao i svi se upitamo, kako je netko tko je bio izložen takvom pogromu i zlu, u tim trenucima mogao iz sebe iznijeti ovakve riječi?
Mislim da bi Siniša želio sretan Vukovar. Želio bi da njegov grad bude grad bez podjela, bez razlika, mjesto u kojemu se neće razdvajati ceste i ljudi. Bio je osviješten što nosi zlo i zato je u njemu bilo toliko dobroga i ljudskoga.Najgore je ako nastupi šutnja i ako nitko ne bude želio i mogao naći riječi opravdanja u trenutku kada ova naša ovovremena razdvojenost postane vidljiva i nepovratna.
Oznake: sjećanje na Vukovar
- 23:44 -
nedjelja, 16.11.2014.
Kako preživjeti u školskoj političkoj kuhinji (ili - sasvim slučajno pronađen člančić)
Iako smo skloni razmišljati kako političko ponašanje postoji samo u strankama, državnim institucijama, eto, htjeli mi obični smrtnici to priznati ili ne, ono je i u školama. Političkoj kuhinji ne pripadam, nego samo onoj koja je učiteljska i sklona "gledanju svojega posla". Ali, ljudi smo, pa je tako spletkarenje i mutan posao nedjeljiv i od same škole. Članak koji mi se učinio zanimljiv (i edukativan) navodi kako političko ponašanje postoji u svim organizacijama, zbog toga što postoje hijerarhijske strukture dodijeljenih interesa, moći, utjecaja.
Lice politike, pa i školske, zna biti prljavo, sklono spletkarenju i isticanju osobnih (niskih) interesa.Bitna je samo karijera, ali ne i interes škole kao cjeline. I tako krenu podmetanja i potkopavanja, lažne riječi, lažne imformacije. Takvo ponašanje sliči samo onima koji nemaju (ili izgubiše) moralna načela, a o drugima da i ne govorim.
Škola je za mene oduvijek (i prije nego sam odabrala biti učiteljica) bila mjesto duhovne čistoće, hram plemenitih ideja i pozitivnih misli. Ako i sam(a) spletkariš i kuhaš gorka jela, kako onda poučiti pozitivnome one zbog kojih i jesi u školi? Razred/učionica je za mene prava oaza iskrenosti, jer djeca su većinom iskrena, reagiraju na dobrotu, prepoznaju nepravdu, a uzvraćaju na mnogo načina. Još uvijek je mali broj onih te osobine učitelja zanemaruju.
Dobar lijek za političke i ostale kuhinje u školi je - izmaknuti se i ići svojom stazom.Unatoč svemu, uvijek ćemo biti izloženi situacijama u kojima će se razilaziti pravda i pravednost, moral i zakon. I konačni odgovori će biti na strani zakona, ali čini se, ne i na strani morala. Zakon ne poznaje emocije, dobre ljude, već samo one koji su se nekome domilili i znali prilagoditi u pravom trenutku. Ljudi za sva vremena i sve prilike...
- 20:03 -
petak, 31.10.2014.
DAN KADA SE SJEĆAMO NAŠIH DRAGIH
Što je tako čudno u prirodi čovjeka?Često razmišljam, kakvi smo, zapravo, kako kročimo kroz život?Naša svakodnevnica gura nas kroz vrtlog života i ne štedi nu u čemu.Sve što nas prati možemo pripisati zakonu, slučaju, volji drugih, sudbini...A u svemu tome postajemo i zločesti, zavidni, rastreseni, licemjerni.Hrlimo ka ostvarenju svih naših želja i namisli, kao da smo tu za sva vremena.Kao da je prolaznost nešto što ne pripada nama nego nekome drugome. Često , suočeni sa spoznajom o prolaznosti i smrti, po tko zan koji puta, skloni smo sebi obećati da ćemo biti bolji, iskreniji, manje usmjereni na osobna zadovoljstva. Izričemo sami sebi obećanje da više nećemo činiti ništa loše, da je , ipak, zdravlje najvažnije i tako redom.Gubitak drage osobe nas prizove pameti i prizemlji, barem na jedno vrijeme. A onda rutina života opet krene i mi smo oni isti kakvi smo i bili, sa svim manama i prednostima.U ove dane sjećanja, prebiremo misli i kao da se vraćamo trenutku kada smo žalovali, bili suočeni s novom grubom stvarnošću.
Dok pohodimo groblja i počivališta naših dragih, kao da smo bliže, osvješteniji i bliskiji. Tišina i treperenje plamičaka svijeća probude u nama dostojanstven i svečan odnos prema trenutku. Nakratko, svjetlost i treperenje , te tišina, odnesu sve ono što nas inače okružuje.
Palim svijeću...
Oznake: uz dan sjećanja
- 22:30 -
Reda mora biti
Prije nekoliko dana načuh u jednoj od informativnih emisija da će u Pravilniku o pedagoškim mjerama/Zakonu o odgoju i obrazovanju nastupiti promjene. Starije kolegice kažu da to nije ništa novo. Zakoni su nam kao kronično oboljeli, stanje im ovisi o vremenu, raspoloženju vladajućih, kretanju oblaka, podzemnih voda i koječemu drugome. Prijedlog je, koliko sam čula, da kazna (ljepše zvuči- pedagoška mjera) koja se može izreći učeniku, više neće biti izbrisiva nego će slijediti učenika tijekom školovanja. Možda je sve otišlo u krivom smjeru. Nekoga trajno obilježiti, kao da je udaren pečat koji se ne može izbrisati. No, s druge strane, pedagoške mjere su, onako kako ih se sada izriče, izgubile svoju odgojnu ulogu. I sama sam učiteljica i mogu primijetiti da uzmičemo pred stvarnošću i sve češće ustuknemo pred činjenicom da je nekome od učenika potrebno izreći kaznu-pedagošku mjeru. Izgubila se nekakva profesionalna autonomija u procjeni, sve je pod lupom, kao da se izriče nešto što će biti kočnica u daljnjem životu.
Skloni smo mnoge standarde (pa i onaj koji se odnosi na školstvo-odgoj i obrazovanje) staviti u usporedbu s našima, a posebice kada je riječ o nordijskim ( u svemirskim razmjerima daleko od Hrvatske po svemu) zemljama.Tamo je sve pitanje svijesti i odnosa prema mjerilima i vrijednostima, a kod nas tu istu svijest jedino je moguće korigirati kada te netko lupi po džepu ili ponosu.
Je li pedagoški opravdano prenositi kaznu iz razreda u razred, bez mogućnosti da učenika prepoznamo kao nekoga tko je u mogućnosti popraviti se?Kako time odrediti učanika kao "trajno nepopravljivoga"? Kazna postaje učenikov suputnik,njegova prošlost postaje dio sadašnjosti. No, kako god bilo i svidjelo se to kome ili ne- reda mora biti!
Oznake: odgoj i obrazovanje
- 22:02 -
utorak, 28.10.2014.
Dobri ljudi u zlim vremenima
Nikad nije bilo da nekako nije bilo. (Zvuči li poznato?) Još od studentskih dana, čitajući literaturu za ispit iz hrvatske književnosti vodi me ova misao. Ništa ne može u njoj dokinuti svevremensko značenje.
Jesu li ovo zla vremena ili zli ljudi? Ništa novo. Takvih vremena i takvih ljudi uvijek ima. Ali, oni su samo dio cjeline.
Stigoh u ono životno doba kada se od svake razumne osobe očekuje da prati vijesti ili emisije koje se bave ozbiljnom tematikom. Želeći valjda čuti nešto novo i dobro, pratim sve informativne emisije, sjednice sabora, "Otvoreno", "Labirint"...
I tako, pred mojim očima teku emisije svih TV kuća, a ja u nadi očekujem dobre vijesti, zbog sebe i zbog mojih ukućana, zbog dobrih ljudi, zbog onih koje znam i nepoznatih. (Sjećam se kako sam se čudila kada bi moj tata pažljivo pratio informativne emisije i tražio mir u kući!)
Tražim poveznice slušajući crne vijesti.Nema odmaka. Samo je riječ o izboru riječi, sinonimima koji pokrivaju značenja.Jednu te istu temu "ispiru" baš svi. Valjda je riječ o originalnosti: kako nešto reći na sto načina.Bitno je samo iz kojega kuta vidimo stvari i koliko smo oštroumni vidjeti stvari onakvima kakve jesu.
Dan za danom. Isto za istim.Vrijeme neumoljivo baca ljude na vjetrometinu bez poštede za život.Ruše se mostovi, ljudi i snovi. Je li utjeha biti u lijepoj stvarnosti i razmišljati o snovima ili snivati da snovi postanu stvarnost? Velik je broj dobrih ljudi (preko tristo tisuća) koji su imali snove, a sada imaju samo gorku stvarnost.
Oznake: svakodnevno
- 19:33 -
Pas je čovjekov najbolji prijatelj - i više od toga
Gledam svoga psića. Pokorno leži pokraj mojih nogu.Gledamo se šutke.On prekida "šutnju" mahanjem repića.Upire pogled prema meni.Pokušavam misliti njegovom glavom. (Sreća što nije ljudsko biće!) Zavidim mu u zadnje vrijeme. Čini mi se da su mu vremena naklonjenija nego meni.Prostor u kojemu boravi ugodan je, ljudi koji ga okružuju (troje njegovih sustanara) neizmjerno ga vole. Svako malo pod nos mu je gurnuta poslastica (jer nije bitno je li učinio nešto dobro pa je to nagrada).On radi stvari koje želi, a ja sve ono što moram.Katkada poželim biti na njegovom mjestu.
Sve češće se ukućani sjete da imaju njega i sve se vri oko njega: naši planovi za odlaske i izlaske, izbor ljetovanja (ili ostajanja kod kuće), posjeti prijateljima (nikada ne želimo ostati predugo), čak i dolasci gostiju koji su alergični na pse (njima ne idemo u posjet, jer tko ne voli našega malenoga psića, ne voli niti nas).
Psić počinje veselo mahati repićem, samo je dovoljno izustiti neku riječ. Najbolje razumije riječ "idemo". Mojim ukućanima smetam jer ja uvijek nešto brbljam, moram komentirati vijesti, političke emisije, filmove. On samo tiho i zadovoljno leži uz nekoga od nas i nijemo traži svoja prava. Njegovo vrijeme je i moje vrijeme. uvijek tvrdim da ga najviše volim. Kada je stigao u naš dom, kao da sam počela proživljavati nešto što se odavna dogodilo - kao da je u naš život ušetalo djetešce koje treba usvojiti brojne vještine i navike. Na djelu je pravi odgoj, treba biti pristojan i znati se ponašati. Popustljivija sam prema njemu nego li sam to bila prema mojem sinu.
I tako, moj psić i ja dijelimo zajedničko vrijeme. Tu se odlično razumijemo. Na četiri nožice u naš dom je ušetala crnodlaka hrpica i unijela radost, razbibrigu i neobičnu emocionalnu povezanost.On ne zna koliko mi je godina, što je moje zanimanje, jesam li uspješna. Prepoznaje tugu, moje neraspoloženje,a zauzvrat traži samo malo nježnosti. Povjerenje bez granica...
- 19:07 -
